Thursday, August 13, 2009

Rehab?

Meni treba rehabilitacija kad prodjem ispred robne kuce u Nikšiću, jer više od pola godine sa razglasa se svakodnevno čuju samo dvije pjesme --- Rehab od Amy Winehouse i When the Saints Go Marhin' In od Louisa Armstronga. Psihološki eksperiment? Hipnopedija? Ko je napravio izbor? I zar nije moguće ubaciti još neku pjesmu? Makar i Miša Kovača. Makar i Lepu Brenu. A gospođe koje rade u robnoj kući? Ili na kioscima ispred? Kako izdrže? Ili sam ja razmažen, pa mi smeta i što ne bi trebalo da mi smeta. Međutim, ne mogu a da se ne sjetim Paklene Pomoranže, ideje o izloženosti istom sadržaju iznova i iznova.

Zamišljam kako bih preživio da mi je stan na nekoj raskrsnici sa koje se u pravilnim razmacma čuje 'Slobodan prelaz - ulica Vuka Mićunovića, slobodan prelaz - ulica vuka mićunovića ... slo... pre... uli... vu... mi...' aaaaaaaaaaa!!! Još akcenat. Još zvučni signal. Poslije toga mi prolazak pored robne kuće liči na centar za rehabilitaciju. Poslije toga su mi reklame TVNK sa istog razglasa melem za uši. Uh. Slagah. I to debelo. Ali eto. Volim dramatiku. Inače, i jutros sam bio kod nekoliko ljekara, i bili su divni. Možda blog ima efekta :)

Friday, August 7, 2009

Smooth

Ponekad se desi i ovo - odlazak u Dom zdravlja prođe glatko i brzo. Išao sam da uzmem recept za ljekove kod svog novog izabranog doktora, i da pitam za par savjeta. Gospođa na kartoteci je bila ljubazna i efikasna, djevojka koja upisuje podatke takođe, doktorica veoma profesionalna, sa finim osjećajem za prijatnu ali odmjerenu komunikaciju. Sve tri pripadaju mlađoj generaciji. Da se nadamo kako će u rukama mlađih stvari ipak krenuti nabolje? I ... da, srećan sam što mogu da podijelim i utiske ove vrste. Neka ih bude što više.

Wednesday, August 5, 2009

Our Daily Soap

Kratak odlazak do Plus Komerca - i eto inspiracije! Nova samoposluga, čista i sređena, prodavači i kasirke poprilično ljubazni. Nema zamjerke. Čekam na kasi, za mnom dolazi gospodin u pamučnoj majici, stavlja korpu na traku (korpe se, inače, ne stavljaju na trake koje su pokretne jer ih oštečuju, ali svejedno), i polako me zapuhne dobro poznati vonj u rambo-amadeusovkom stilu balkanskih junaka.

Kad sam gledao Top Gun prije ... uh ... 23-4 godine ... sjećam se scene u kojoj se dva pilota unose jedan drugome u lice i jedan kaže - 'you stink! - iliti 'smrdiš'' Uh. Žestoka uvreda.

Nedavno sam odgledao zatvorsku seriju Oz u kojoj zatvorenik Amerikanac (italijanskog porijekla) govori zatvoreniku rođenom u Africi kako je osnovna civilizacijska tekovina savremenog svijeta sapun, i kako se ljudi kupaju kad idu među narod. Kupaju se čak i kad ne planiraju izlazak. Kupaju se čak i kad su na doživotnoj robiji.

Da li je ova civilizacijska tekovina doprla do svih nas na Balkanu? Često čujem ljude kako kažu - crnci smrde. Zvuči vrlo rasistički i ksenofobično, ali nekako nisam stekao utisak da naši ljudi imaju problem da iznesu takav stav. Baš sam htio da provjerim. London je pun crnaca, ali nekako tamo nisam uspio da osjetim njihove tjelesne mirise. Rekoh - U Njujorku ću se sigurno uvjeriti. Teško da čovjeku može promaći neokupana osoba u jezivom njujorškom metrou, po vrućini, u gužvi u kojoj je čovjek oslonjen o čovjeka. Oni sa dobrim čulom mirisa pogotovo dobro percipiraju nepoželjne arome. Nekima Bog nije zaludu podario i veliki nos -- pa kad ne izgleda lijepo, barem da nečemu posluži. Međutim, i pored velikog nosa, jedine osobe po Zapadu oko kojih se širi neugodan miris su beskućnici. A u Crnoj Gori poželim da imam mali, mali nos, i to ne samo iz estetskih razloga (mada oni ni u kom slučaju nisu zanemarljivi :P).

Tuesday, August 4, 2009

The Darn Chair

U junu smo otišli u izvikanu radnju namještaja da kupimo jednu stolicu za poklon - od svijetlog drveta, sličnu Ikeinim modelima, u kojoj može da se ljuljuška, čita, i liječi nervoza. Htjeli smo stolicu sa crvenom navlakom. Jedina u ogromnom salonu bila je prodata. Crna nam se nije dopala. Naručili smo crvenu, sve je to fino zabilježeno, rezervisano, poprilično ozbiljno i pomalo svečano, kao da smo potpisali državni ugovor. Rečeno nam je da će stolica stići 15. jula. Nadam se da niko ko živi u Crnoj Gori nije toliko naivan da bi ozbiljno računao na taj datum. Unaprijed smo se naoružali strpljenjem i čekali prvu isporuku robe, kad god to bilo. U prvoj turi naše stolice nije bilo, a danas je stigla nova isporuka, ali, nažalost, opet nema crvene stolice. Dali su nam da biramo - crnu, teget ili bež. Nekako smo se teška srca odlučili za bež. Nakon zvanične komunikacije između prodavačice u radnji i radnika u skladištu, međutim, rečeno nam je da nema stolice sa bež navlakom. Samo crna ili teget. Uzeli smo teget, s tim da sami sašijemo crvenu navlaku.

Hajde da se malo igramo prodavnice namještaja. Mi ćemo dovoziti robu koja se nama sviđa, igraćemo se narudžbi i davaćemo rokove, ozbiljno i važno ćemo lupkati po tastaturi kompjutera, oduševljavaćemo se sopstvenom poslovnošću i reklamisati se na televiziji, bilbordima, u novinama. Ali, mi se samo igramo. Niste, valjda, pomislili da smo ozbiljni?

Sunday, August 2, 2009

Igraonica

Igramo se učitelja, doktora, biznismena... Super nam je. Zamišljamo da smo pravi. Nema veze što nismo još krenuli u školu. Nema veze što još ne razumijemo riječi medicina, pedagogija, poslovanje. Igramo se. Mlađa djeca nas zadivljeno gledaju. Kako je divno biti važan! Malo smo grubi prema njima ponekad, ali u igri je tako. Uvijek oni prvi počnu. I hoće da uzmu naše. Dobrodošli u igraonicu, najveću na svijetu. Zove se Crna Gora.