do prije nekoliko dana, kada me na dijalizi u dubrovniku zatekla vijest o balaševićevoj smrti, nisam ni slutio koliko je bio važan u mom životu, kao neki element koji se uzima zdravo za gotovo, skoro poput dnevne svjetlosti. neizmjernost gubitka shvatimo tek kad tog elementa više nema.
u zadnjih nekoliko dana, slušajući balaševićeve pjesme i priče, bez ikakvog reda se u meni gomilaju sjećanja, emocije, nadahnuća, "gurkaju se laktovima", penju jedni preko drugih, toliko ih mnogo ima. sve one bi, čini mi se, poslužile kao dovoljno veliko more za inspiraciju jednog života. najdirljivije je to što širom ovog bipolarnog balkana, pa i preko njegovih granica, balaševićevo nasljeđe ne krasi samo njegova velika umjetnost već iznad svega njegovo čovjekoljublje. bez ikakvih malignih političkih predznaka, u bosni opet odvanjaju riječi o miru izrečene u opasno doba, u zagrebu se ćirilica piše s ljubavlju, u splitu uz suze pjeva na ekavici, a novi sad i ulica izvjesnog geografa cvijića postaju drago susjedstvo čak i ako nikad nismo zakoračili u taj grad. nama koji smo na ovim prostorima gubili živote, budućnost, gradove, nadu, i sve to u vrijeme kog se jako dobro sjećam a nemam još ni pedeset, umjetnost koju ne natkriljuje čovjekoljublje baš ništa ne znači.
iz tog dubokog i širokog mora nadahnuća koje je balašević zatalasao u nebrojenim grudima, a o kome bih samo ja mogao napisati tomove, ograničit ću se na jedno sjećanje. godina je 1982. i imam jedanaest godina. u mjesecu maju, koji je u engleskoj poeziji oduvijek bio sinoniman sa "carpe diem" filozofijom jer najavljuje ljeto, a u našoj bivšoj zemlji bio posvećen "mladosti", na pozornicama u domovima kulture i školskim holovima nije bilo predaha. u nikšiću, gradu u kom sam proveo školske dane, nama osnovcima su "majske smotre" bile kulturno-umjetnička zamjena za gladijatorske borbe, i svi smo hrlili u "malu salu" lokalnog kina gdje su se održavale. bilo je to poput finala eurovizije ili nekog svjetskog prvenstva: kroz godinu bi svaka osnovna škola pripremala nadarene učenike za recitaciju, ples, dramski skeč, pjesmu. na školskim priredbama bi se odlučilo o dva najbolja nastupa koja bi prolazila na finalnu "smotru". pretpostavljam da je na kraju bilo dvanaest najboljih jer je u samom gradu bilo šest osnovnih škola. dvorana bi bila krcata predpubertetskih i pubertetskih lokalno-školskih patriota, glasnih i razularenih, a na pozornici su se smjenjivali plesači, glumci, svirači. moja susjeda sonja je bila u plesnoj grupi koja je igrala uz čolićevu "mađaricu", kozački kazačok koji je pripremala nastavnica matematike iz moje škole, mira janjušević, par puta je pobjeđivao na "smotri" ali, ja najviše pamtim nastup jednog dada iz moje škole, možda je bio u sedmom razredu dok sam ja bio u četvrtom, i gledao sam ga sa strahopoštovanjem, kako nižeosnovci najčešće gledaju višeosnovce. taj dado je, čini mi se, bio zajebant i ne baš dobar đak, ali je odlično pjevao. u krcatom, zagušljivom kinu, punom hormona i kokica, otpjevao je balaševićevu tek izašlu pjesmu "triput sam video tita". dok je pjevao prestale su se žvakati kokice, utihnuli su krici i arlauci, tišina i emocije su se mogle rezati tupim nožem. mene je sve to duboko, duboko dirnulo, bio sam ponosan na svoju školu "mileva lajović lalatović" koju su gradski snobovi smatrali seljačkom, muzika se igrala s mojim nevinim i naivnim emocijama, riječi pjesme su crtale žive slike pred očima, čak se u njima spominjao i nikšić za koji sam mislio da niko van njega nikada nije ni čuo. najnebitniji u svemu tome je bio tito. ja sam netom prije njegove smrti doselio u jugoslaviju iz njemačke pa nisam baš bio uživljen u taj kult, ali moja predadolescentna, nepoznata, snažna bura u grudima koja u tim godinama hvata najdublji korijen čvrsto se uplela u pjesmu o dječačiću koji je zbunjen i opčinjen titovim prolaskom kroz grad, o mladiću koji s gitarom kroz muziku traži svoj izraz, o tuzi koja povezuje različte ljude tadašnje države, a povezanost je kod nas jedini lijek protiv istrebljenja.
teško je nabrojati balaševićeve pjesme koje ničim izazvane pokrenu u meni vatromete sjećanja i osjećanja, iako nikada u stvari nisam s namjerom "slušao" balaševića kao što jesam na primjer ekv ili janis joplin. "panonskog mornara" sam dobio kao singlicu od strica kad sam tek doselio iz njemačke i dok još nisam dobro ni znao naš jezik, "jesen stiže dunjo moja" je asocijacija na šetnje po gradskom parku i moj prvi, svevišnji walkman, "putuj evropo" je u mračnim godinama objasnila sve ono što sam i sam mislio i osjećao, ali kada bih morao iz njegovog sveukupnog opusa spasiti samo jednu pjesmu mislim da bi to bila "tiput sam video tita", jer ona, poput nekog davnog parfema koji udara direktno na amigdalu, u trenu oživi tu majsku noć punu čarobnih slika, emocija i uzbuđenja jednog jedanaestogodišnjaka.
